Tišina krede
Postojali su u starih Grka razni bogovi, ali boga slikarstva nisu imali. Pa ipak je slikarstvo i kiparstvo kojem se i danas divimo, nastalo upravo u velikom mitskom gradu Ateni. Postojao je niz slikara koji su hvaljeni od Aristotela ili kasnijih rimskih spisatelja. Tako za Zeuksida Plinije Stariji ističe da je, između ostaloga, bio majstor u kontraponiranju svjetla i sjene, ali i savršenom oponašanju mimezisa. Prema legendi ptice su došle zobati grožđe s njegove freske, a poznato je da je Zeuksid radio i slike tzv. monokromata, izvedene u nijansama jedne boje.
Odavno je slikarstvo napustilo ideju oponašanja vanjskoga svijeta kao jedinu, ali čini se da je svijet toliko privlačan da se mnogi slikari njime i danas bave. Naš zapadni apsurd bez nebesa i ljepote već se pomalo iscrpio u dokazivanju, a svijet još nije iscrpljen kao tema i emocija.
Upravo na tom tradicionalnom znaku opservacije i predavanja vanjskom svijetu nastalo je i samosvojno slikarstvo Dražena Eisenbeissera, rođena Koprivničanina, zaljubljenika u grad svoga djetinjstva i bivanja. Njegovo se slikarstvo može definirati kao usamljenička šetnja s komadićem krede i papira u ruci.
U prijelazima od svjetla do sjene u rumenoj kredi, zatamnjenju mjestimično do mračne tajanstvene dubine, u kojoj prebiva neznani život ljudi i životinja, ptica, rasponi su u kojima se osjetilnost njegove slikarske anime zaustavlja i bilježi. Svaka je linija kojom započinje svjetlo ili prestaje tama, vaništovski jedvadodirna, jasna u svojoj drhtavoj nejasnoći, izgubljena u točnoj perspektivi , nenastanjena, bezljudna. Grad se pamti kao oguljena fasada nekada ljepotice-palače, kao ruševni krov nad napuštenim zidovima, kao sutonsko iščeznuće oblika. Oni su tu, ali slutnja njihove dotrajalosti i propadanja, ili obnovljenih i nanovo oživljenih fasada, crkvenih zvonika, ostaju uvijek melankolično zagledani u prošlost koja nikada ne nestaje, zabilježena u palimpsestu njihova trajanja.
Kreda je mekani prašnjavi slikarski rekvizit, prikladan za discipliniranu ruku koja istražuje mogućnosti prozračnoga i zgusnutoga u nakupinama, nosi sjetni naboj, dopušta nestajanja i pojavljivanja «slučajnih» linija, ili pak onih koje su izvedene ravnalom, ne umanjujući pri tom romantičarsku viziju kakve terase ili rubnika. Slikar vješto spaja dva načina: ravne plohe s jasnim linijama i onaj divni nered u grmovlju, krošnjama, zakucima iza plotova, dvorištima zaraslim u travu. Nikada ne ostaje vizualno ni emocionalno ravnodušan i iluminacije gradiraju od tame do blistava svjetla. Slikar očito uživa u samotnim zapažanjima, tihim i posve iskrenim likovnim znakom bilježi ikonološki ljepotu i onoga što propada.
Likovno organiziran u monokromiji, bez nagnuća ka suvremenim slikarskim eksperimentima, postaje kroničarom svoga koprivničkoga vremena. Slika djeluje kao barokni zapis koji na granici realizma nosi onaj ljudski, ali i nadnaravni sjaj, bez kojega ne bismo mogli spoznati da je umjetnost. Ta idealistička imanencija, bez obzira na temu, sastavnica je dobre umjetničke tvorevine. Skice velikih slikara baroka i kasnijega rokokoa, rađene kredom i pastelima, našle su nehotice sljedbenika u slikaru Eisenbeisseru, u kojima on sam, prije nego stvori djelo, već nosi te adherencije, spoznaje, izraze, govor uma, srca i ruke.
Ako bismo saželi ono bitno kao duhovnu okomicu, kod Eisenbeissera je to poetika prostora i vremena. Čak se i nazivi slika poigravaju ovim terminima: VREMENSKI PROLAZ. Ako bismo pak tragali za literarnim usporednicama, mogli bismo semantički susresti turobnost Janka Leskovara ili Nikole Šopa. U slikarskim dodirima bile bi to zaleđene slike Jordana, Vaništine tišine i nenastanjenosti, kao i De Chiricove tajne prostora i vremena.
Koprivnica ostaje na ovim crtežima zabilježena rukom i srcem poete.
Nevenka Nekić