DRAŽEN EISENBEISSER
Nota nostalgičnog konstanta je likovnog izraza Dražena Eisenbeissera. Izbor motiva nudi takova raspoloženja opredmećenih u sintezi prohujalih vremena i današnje činjeničnosti. Ljepota tragova povijesnog utkana je u slikovita zdanja, u njihovu ožiljcima prepunjenu epidermu, u tvarnost arhitekture istovremeno monumentalne i krhke. Eisenbeisser je majstor crteža, umjetnih suptilnih tkanja koji u izvanjskom neprekidno prepoznaje sadržaje. I u punoj opisnosti predmetnog zadržava mjeru simboličnog, u detaljiziranju ostavlja prostor za bitno, reklo bi se poetičnost uprizorenja. U crtežima često i velikog formata teži punoj dorađenosti svih partikula, pažljivo ulazeći u svaki zakutak površine. Ipak u svojevrsnoj dokumentarnoj preciznosti ugođajnost slike odmiće se doslovnosti realističnog isčitavanja te je Eisenbeisser bliži stanjima blistavosti ljepote uzdignute od svake oporosti. Sjajno kadrirajući likovnu scenu akcentuira izglede posebne likovne atraktivnosti koji bi bez njegove umjetničke intervencije bili tek slijed uobičajenih arhitektonskih isjećaka. Koncentrira se Eisenbeisser tek na fragmente, primjerice stara vrata, uličnu svjetiljku, vertikalitet crkvenog tornja ali se i prepušta širini pogleda karakterističnih za pitoreskne urbane cjeline. Varaždin, Koprivnica nude brojna zdanja spomeničkih značajki ali i vedute s dominantom sakralnih zdanja. Eisenbeisser zastaje u neposrednoj blizini oronulih fasada nalazeći u tkivu ziđa strukture zahvalne za minucioznu igru u tvorbi ploha. Ali isto tako gradovi pulsiraju u dijalogu arhitekture i raslinja, s otvorenošću neba kao vodilje slikarski putene atmosfere obogaćene blagim ili naglašenijim pomacima svjetla. Služeći se kredom, mekoćom slikarskog materijala Eisenbeisser ostvario je bezbrojne prividno nezamjetljive no važne prijelaze, tonsku tanahnost s rasponima od zasićenosti kromatskih vrijednosti do prozračnih partija scene. Zavidnom likovnom kulturom Eisenbeisser slikom inzistira na osmišljavanju svjetlom, elementom kojim razara i gradi formu, definira prvi plan, a dubini prostora sfumaternost preuzima svaku opipljivost oblika. Prevladavajuća lirska konotacija ne isključuje ni srazove dramatskog dosegnute i kompozicijskom dinamikom, ritmom čvrstih ploha, nakupina zdanja i ispražnjenih prostora. Također u postupnosti slikarske gradnje i male mjene dovode do likovnih i emotivnih obrata, kod umjetnika koji je istinski posvojio sve motive. U slikama nastalih i dugogodišnjim, letimičnim ili dugotrajnijim, promatranjem predloška te djelo je tek konkretizacija upamćenog. A vještina ruke slijed doživljenih slika pretvara u jedinstvenost dojma, u trajanje iskre u neprekidnom rastu ljepote. Izvanjske i unutrašnje, osobne i univerzalne. Eisenbeisser i u neospornoj slikarskoj disciplini ne gubi osjećaj za kreativnu igru, za ispitivanje bogatstva tonskog, za „iskušavanje“ vibrantnosti ploha razvedenih fasada. Toplim tonovima ujedinjuje sve traveje, otkrivajući i patinu i hod svakodnevnog. Osvjestio je Eisenbeisser širenjem silnica ljepote građanima svojih gradova šarm zdanja i ulica kojima prolaze. Umjetnošću darom svog talenta i senzibiliteta.
Stanko Špoljarić